Kada se osvrnem unazad, ono što mi najviše upada u oči jeste koliko su mnogi ljudi tada — kako ovde, tako i širom zapadnog sveta — bili optimistični, i koliko je taj optimizam zamenjen besom i ogorčenošću. I ne mislim samo na pripadnike radničke klase koji se osećaju izdanima od strane elita; neki od najgnevnijih i najogorčenijih ljudi u Americi danas — ljudi za koje se čini da će imati veliki uticaj na nadolazeću administraciju Donalda Trampa — jesu milijarderi koji osećaju da nisu dovoljno cenjeni.
Teško je preneti koliko se dobro većina Amerikanaca osećala 1999. i početkom 2000. godine. Istraživanja javnog mnjenja tada su pokazivala nivo zadovoljstva pravcem u kom zemlja ide, koji danas deluje gotovo nestvarno. Moj utisak je da su mnogi Amerikanci na izborima 2000. godine uzimali mir i blagostanje zdravo za gotovo, pa su glasali za onog kandidata koji im je delovao kao neko s kim bi radije popili piće.
I u Evropi je sve delovalo kao da ide u dobrom pravcu. Posebno je uvođenje evra 1999. godine bilo dočekano kao korak ka većoj političkoj, a ne samo ekonomskoj integraciji — ka nekakvim "Ujedinjenim evropskim državama“, ako hoćete. Neki od nas, arogantnih Amerikanaca, imali su određene sumnje, ali one tada nisu bile široko rasprostranjene.
Naravno, nije sve bilo idealno. U Americi je već tada bilo poprilično teorija zavere nalik onima koje danas vezujemo za QAnon (teorija zavere o tzv. dubokoj državi - mreži političara, biznismena, medija i slavnih ličnosti koji su navodno umešani u mračne aktivnosti - prim.aut.) kao i primera domaćeg terorizma tokom godina Bila Klintona. U Aziji su se dešavale finansijske krize, koje su neki od nas videli kao moguće nagoveštaje onoga što nas čeka; 1999. sam objavio knjigu Povratak depresivne ekonomije, tvrdeći da slične stvari mogu da se dogode i ovde. Deset godina kasnije objavio sam dopunjeno izdanje — kada se to zaista i dogodilo.
Ipak, ljudi su se tada osećali prilično optimistično u pogledu budućnosti kada sam počeo da pišem za ovaj list.
Zašto je taj optimizam iščezao? Po mom mišljenju, došlo je do kolapsa poverenja u elite: javnost više ne veruje da oni koji vode sistem znaju šta rade, niti da možemo pretpostaviti da su iskreni.
Nije uvek bilo tako. U periodu 2002–2003. godine, nas nekoliko koji smo tvrdili da je opravdanje za invaziju na Irak u osnovi bilo lažno, suočili smo se s velikim otporom onih koji nisu mogli da poveruju da bi jedan američki predsednik mogao da uradi tako nešto. Ko bi to danas rekao?
Na drugi način, finansijska kriza 2008. godine potkopala je poverenje javnosti da vlade znaju kako da upravljaju ekonomijama. Evro je kao valuta preživeo evropsku krizu koja je kulminirala 2012. godine i koja je nezaposlenost u nekim državama dovela do nivoa iz Velike depresije, ali poverenje u evrokrate — i vera u svetlu evropsku budućnost — nije.
Nisu samo vlade izgubile poverenje javnosti. Neverovatno je pogledati unazad i videti koliko su banke bile pozitivno ocenjene pre finansijske krize.
I nije prošlo mnogo otkako su tehnološki milijarderi bili široko poštovani, preko celog političkog spektra — neki su čak uživali status narodnih heroja. Danas se, međutim, oni i njihovi proizvodi suočavaju s razočaranjem, pa čak i sa zabranama — Australija je, recimo, zabranila upotrebu društvenih mreža za decu mlađu od 16 godina.
Što nas vraća na moju tezu da su neki od najogorčenijih ljudi u današnjoj Americi upravo ljuti milijarderi.
To smo već videli. Nakon finansijske krize 2008, za koju je s pravom delimično okrivljeno finansijsko špekulisanje, mogli ste očekivati da će bivši "gospodari univerzuma“ pokazati barem trunku kajanja, možda čak i zahvalnosti što su spaseni novcem poreskih obveznika. Umesto toga dobili smo "bes protiv Obame“ — gnev usmeren ka 44. predsedniku zbog same sugestije da bi Volstrit mogao da snosi deo odgovornosti za katastrofu.
Danas se mnogo raspravlja o oštrom zaokretu udesno kod nekih tehnoloških milijardera — od Ilona Maska pa nadalje. Rekao bih da ne treba previše da razmišljamo o tome, a naročito ne da krivimo politički korektne liberale. Suštinski, sve se svodi na sitničavost bogataša koji su nekada uživali javnu naklonost, a sada otkrivaju da ni sav novac sveta ne može da kupi ljubav.
Da li postoji izlaz iz ove sumorne situacije? Verujem da ogorčenost može dovesti loše ljude na vlast, ali ih na duže staze ne može tamo i zadržati. U nekom trenutku javnost će shvatiti da su mnogi političari koji se busaju u prsa borbom protiv elita zapravo sami elita u svakom bitnom smislu i počeće da ih smatra odgovornima za neispunjena obećanja. I tada će možda javnost biti spremna da sasluša ljude koji ne govore s pozicije autoriteta, ne daju lažna obećanja, već se trude da govore istinu najbolje što umeju.
Možda nikada nećemo povratiti onu vrstu vere u naše vođe - uverenje da ljudi na vlasti uglavnom govore istinu i znaju šta rade - kakvu smo nekada imali. I ne bi trebalo. Ali ako se suprotstavimo kakistokratiji - vladavini najgorih - koja upravo sada uzima maha, možda ćemo na kraju ipak pronaći put do boljeg sveta.